Posjedujem samo sebe. I svoje snove.

Soundtrack: You Picked Me – A Fine Frenzy

O čemu sanjaš prije spavanja?

Like an apple from a tree
Hiding out behind the leaves

Jesi li svjestan toga da sam tvoja? I da svi drugi mogu tvrditi što hoće, ali nikad neće posjedovati glavni dio mene, on pripada samo tebi? Znaš o čemu govorim. Moje srce je u tvom kavezu.

I was difficult to reach
But you picked me

Sanjarim kroz dan. Cijeli dan. Osim kad sam na predavanju o Shakespeareu, ali to razumiješ, znaš da obožavam Shakespearea. Kuham kavu ujutro i zamišljam da je kuham tebi. Pridržim vrata nepoznatoj osobi i zamišljam da si to ti. Dodam cedevitu iz automata kolegici sa faksa i zamišljam da si iza mene i odobravaš moje postupke. Uđem u tramvaj i najednom si nasuprot mene i smješkaš mi se. Obećajem, kad me poljubiš, dignut ću nogu u zrak kao u onim blesavim romantičnim komedijama.

Like a shell upon a beach
Just another pretty piece

Sanjam kuće s malim, slatkim vrtovima. Dječji smijeh dopire izvana. I sada znam, da sanjam našu djecu. On ima tvoje oči, ona je zaigrana kao ti. Imaju tvoj nos i moju kosu. Nemaju imena u snu, ali ja volim zamišljati da bi mi dao da ih nazovem kako hoću. Gabrijel i Laura.

I was difficult to see
But you picked me

Neću ti reći da, odabereš li mene, tvoj će život biti savršen. Ali moj će biti malo korak bliže onom iz mojih snova. Odabereš li mene, nikad te neću napustiti. Čak ni ako ti mene napustiš.

Soundtrack: Fox in the Snow – Belle and Sebastian

Evo me u Zagrebu. Moji su se vratili na jug, ja ostajem. Ja ću se smrznuti, ko lastavica (jel bila lastavica?) koja je ostala uz kamenog princa.

What do they know anyway?
You'll read it in a book tonight

Čitam neku knjigu koju mi je susjed dobacio preko ograde (ovo nije metafora, nas dvoje komuniciramo preko ograde). Pijem čaj od kamilice. Boli me trbuh.

When your leg's are black and blue
It's time to take a break, time to take a holiday...

Hladno je. Grijanje je nikakvo u stanu. Curi mi nos. Osjećam se fuj. Fuj. A moram večeras izać, jer Shoe slavi rođendan. Sreća pa živi blizu.

Second just to being born
Second to dying too

Ukratko, u zimskom sam raspoloženju. Spava mi se, a tek je sedam, boli me grlo, boli em trbuh, curi mi nos... da. Zima stiže. Oh, i slušam tugaljive indie pjesme – to nije znak za zimu. To je znak da sam prolupala. Idem upalit mjuzikl jer to je puno normalnije. Nda.

What else would you do?

Soundtrack: A Well Respected Man – The Kinks

Nekidan sam sjedila na prozoru i pričala sa zračnom vilom. Kaže da još ima 174 godine dok ne dobije dušu. Zapitala sam se koliko će meni trebati. Ne sjećam se mnogo toga, kao što obično biva nakon mojih razgovora sa onima koje drugi nazivaju mitološkim bićima, a ja znam da su jednako stvarni kao moja ruka ili moja noga ili moj nos. Sjećam se mirisa u zraku, kao svježe jabuke iz lokalne trgovine i jedna opora nota, kao dim od cigarete u mračnoj ulici u centru starog dijela grada. Znam da mi je pričala o raznim stvarima, ljudima koje posjećuje, djeci koju hladi i duši o kojoj sanja. Može li sanjati ako nema dušu? Nisam je se sjetila upitati. Ali valjda može, ako ja mogu. Nisam sigurna gdje je moja duša, zaboravila sam već. Ali moguće da je u kutiji ispod kreveta ili u dnevniku iz osmog razreda osnovne škole koji je bačen negdje u potkrovlju. Trebala bih provjeriti. Sram me, da svoju dušu tako zametnem i na nju zaboravim, a neki je traže stotinama godina i rade za nju.

Izgledala je kao sjećanje na curicu koja je sa mnom dijelila klupu u prvom razredu, a koja je nakon godine dana nestala, nitko nije znao gdje i smišljali smo svakakve priče. Mislili smo da ju je zatočilu u kulu i tjeralo da pušta kosu sve do poda ili da ju je oteo trol i sad čeka da je spasimo. A onda je zamišljanje njenih nedaća zamijenilo pisanje domaćih zadaća i krađa trešanja od susjede i jedenje mamula u mom dvorištu sve dok nam ne pozli. A ona je sjedila u svojoj kuli, strpljivo čekajući da je netko oslobodi, jednako kao što smo svi mi očekivali da će nas netko osloboditi kasnije, kad smo već malko poodrasli i dečki su počeli puštati brade a cure kupovale prve grudnjake, i čekali smo da se nešto dogodi i sanjali smo da ćemo jednog dana putovati svijetom i biti prve dame, liječnici, piloti i vatrogasci. A onda smo shvatili da nitko neće doći po nas i prihvatili stvari kakve jesu i uzimali ono što nam dođe pod ruku. A ona (kako joj je ono bilo ime...) je sjedila u svojoj kuli i čekala. Ili se tako barem nama činilo i žalili smo je, a da nismo znali da je njen otac dobio posao van države i da je ona jedina od nas slijedile svoje snove i kasnije upisala glumu na moskovskoj akademiji i jednog dana će biti poznata i bogata, baš kao što je cijeli život sanjala.

A gdje sam ja? Studiram u nadi da ću stvarno otići u London jednog dana, vidjeti svijet i iti priznata kao prevoditeljica i književnica. I sad kao da živim u svijetu bajki, i ja još uvijek čekam svog princa na bijelom konju u liku nekog događaja koji će mi promijeniti život, a prilike mi prolaze ispred nosa, ali sam prezauzeta gledanjem u daljinu.

“Of all God's creatures there is only one that cannot be made the slave of the leash. That one is the cat. If man could be crossed with the cat it would improve man, but it would deteriorate the cat.”

- Mark Twain


Hmmmm.


Mačke su predivne. O da, o da, da.


Nebo je lijepo. Vruće je.


Singapur je zanimljiv grad – vidjet ćete. Možda. Sjetim li se nakon Singapura da uopće imam blog.

Idem preksutra, u utorak. Dvadeset dana u jedan totalno drukčjii svijet. Cool.

Teško je baviti se ovozemaljskim stvarima i nekakvim sitnim problemima kad je sve o čemu možeš razmišljati odlazak doma na more i... khm... tjelovježba u tamnim prostorima. Čak me ni filozofiranje ne ide ovih dana, u glavi mi je samo sunce i svježe zeleno lišće i kreketanje žaba na onoj velikoj livadi na Srednjacima. Okej, i seks, nije mi teško to priznati. Nisam ja neki malograđanin pa da se ustručavam uopće spomenuti taj predivan čin.

Samo što seksa, jelte, nema. Al zato ima sunca i lišća i žaba.

U svakom slučaju, ovih dana kroz život putujem praćena nekom čudnom glazbom koja nije s ovoga svijeta i plešem u bespućima radoznalosti i želje za znanjem. Dotičem zvijezde i pjevam o mjesecu. Danju me sunce miluje svojim ticalima, poput leptira što se budi u proljetni dan, radoznao i radostan. Noću mi mjesec šapuće o dalekim zemljama i tajanstvenim prostranstvima.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Čitam knjige, jer čitanje otvara vrata mnogim grijesima, a ja ponekad uživam biti grješna. Čitam knjige i knjige mi otvaraju vrata saznanjima izvan percepcija ljudi s ovih prostora, čitam knjige koje nisu za djecu, čitam knjige koje bi se trebalo čitati djeci, učim i ulazim u prostor moralnog relativizma. Doduše, ja nikad nisam bila poznata kao moralna vertikala. Ja ne želim da se ljudi u mene ugledaju. Ja želim da otvore svoje umove i potičem ih na to kad god imam priliku. Ja sam naivac i sumnjivac, anđeo i demon. Dođi, uđi u moje carstvo, pokazat ću ti stvari o kojima nisi ni sanjao, o malograđanine, o stanovniku današnjeg vremena.

O tempora, o mores! Zaboravili smo razmišljati i sumnjati. Zaboravili smo propitkivati i živimo u svijetu koji ne dozvoljava propitkivanja, svijetu koji želi da prihvaćamo sve što nam se kaže. Doduše, takav je svijet bio oduvijek. Ali, mislima odlazim u vremena pjesnika koji su se okupljali u Parizu i pokušavali promijeniti svijet, odlazim do vremena francuske revolucije i melankoličnih ruskih pjesnika. U mislima prelijećem granice prostorno-vremenskog kontinuuma, ja pričam s grčkim misliocima i starim indijanskim šamanima. Malo je ljudi koji žele promjenu, skupine neshvaćenih individualaca koji se trude, i to je ono što će im pisati na grobu: «Ovdje leži nesuđeni revolucionar, koji se trudio.» i to će biti sve što će ostaviti budućim generacijama. A ostali, ta velika većina uskih nazora samo će slegnuti ramenima i odmahnuti glavom, govoreći svojoj djeci kako nikome ne treba promjena, kako su zadovoljni, lagat će radije samima sebi i njima... Jer, lakše je živjeti jedan život, miran, tih, gdje sva događanja prolaze, a da se ne tiču nas, gdje ne razmišljamo i ne vidimo veću sliku, jedan život bez uzbuđenja i bez promjena, ostavljajući našoj djeci u nasljedstvo samo slijepu poslušnost, nerazmišljanje i takozvanu moralnost, a sve to umotano u čipke starih baka i obiteljske goblene. Iz naraštaja u naraštaj, sve dok je svijeta i vijeka, iz jednih u druge samo se prelijevaju iste naučene parole, i mi smo svi samo papagaji, marionete u rukama većih marioneta pa tako unedogled. I onaj mali broj ljudi, poput mene i tebe, na njih se s prijezirom gleda, oni su budale u očima 'normalnog' čovjeka, oni su ludi i svi će na kraju propasti. I hoćemo. Pretvorit ćemo se u prah, ali ja bih ipak željela, mada je to moje osobno mišljenje, ali svejedno, ja bih ipak željela da jednoga dana kad me više nema, kad ostavim okove ovoga svijeta, toga dana željela bih da moja djeca znaju oduprijeti se vama, da znaju stajati na svojim nogama, da imaju svoja mišljenja i žive svoje živote, da znaju viknuti kako sam ih učila glasno u nebo i još dalje, prema mjesecu i zvijezdama i žarkom suncu, da ih čuju svi i da se svi zapitaju, da znaju viknuti: «Ja sam slobodan! Moje ime je sloboda, mali čovječe, prašino u mojim očima! Moje ime je sloboda i ja se ne dam, ne dam se vašim okovima, ne dam se vašim principima, vašim učenjima i vašim navikama! Nisam rob vaših bijednih razmišljanja, nisam kukavica! Sloboda je moje ime, a život je moj poziv!»

A želite li znati zašto bih voljela da tako uzviknu žarko i hrabro? Naravno da ne želite, vama je to samo još jedna nebuloza jedne budale. Ali svejedno ću vam reći, opijena stalnom nadom i željom za vašom promjenom. Želim to jer će oni, u svojoj ljutnji, u svom bijesu, potaknuti onaj mali broj grješnika među vama i nastupit će revolucija kakvu niste ni sanjali. Izbrisani sa zemlje bit će vaši konci za manipuliranje, i svanut će novi dan! Svanut će novi dan!